Talijanski Zagreb

PRVI ZNANI GRADONAČELNIK GRADA ZAGREBA

Budući da je gradnja bedema, tornjeva i kula, kao prvi uvjet naseljenika na Griču trajala 24 godine od trenutka naseljavanja oko kraljevskog kostura grada, građevinari su nesumnjivo najstariji zagrebački zanatlije. ‘Vjerni naši građani, utvrđivanju ovoga grada, gradeći u njemu kuće i prenoseći onamo svoja zdanja, imadoše silnih troškova, neprekidna posla i ogromne štete’, pisao je kralj Bela IV 1266. godine. Nakon kraljeve povelje o naseljavanju zapadnog dijela zagrebačkog brežuljka, tzv. Zlatne bule, donesene 16. studenog 1242. i tako nazvane zbog zlatnog pečata, ona je bila osnovni gradski zakonik odnosno kazneno-pravni sudski dokument. Jednom riječju, Gradec je postao slobodni kraljevski grad a stanovnici su dobili povlastice koje su donijele određenu samoupravu tj. pravo biranja gradskog poglavara, suca, pravo trgovanja i sajmovanja. Ipak, za načelnike i suce, birani su bogati trgovci, miljenici kralja.

Prvi znani gradonačelnik koji se imenom spominje u dokumentima već 1256. godine kao ‘kapetan’ Gradeca, samo 14 godina nakon kraljeve povelje, a riječ je o bogatom poslovnom čovjeku, miljeniku dinastije Arpadivić, COMESU PERCHINUSU nazvanim Perkin (Perin) ili Periklo, trgovcu luksuznom robom porijeklom iz Venecije i vodećem licu tzv. mletačke kolonije koja se nalazila na zapadnom dijelu zagrebačkog brežuljka, Gradecu. Prvi puta je zapravo spomenut u dokumentu koji tvrdi da je Perkin od kralja dobio selo Glavnice u Zelinskom prigorju kao protuuslugu za dragocjenu venecijansku robu u vrijednosti od 120 maraka. U slijedećim godinama nekretninskog buma, bavio se je kupoprodajom zemljišta od Sopnice do Pokupskog, ne prezajući od poslovne upotrebe krivotvorenih dokumenata. Smatran je odličnim financijskim stručnjakom i kao takav 1266. godine postaje ‘načelnik’ Gradeca. Po svemu sudeći, ugarsko-hrvatskog kralja Belu IV doista je financijski zadužio pa je 1272. godine imenovan predstojnikom gornjogradske kraljevske kovnice novca u kojoj su se kovali zagrebački denari.

Završio je tragično. Vraćajući se iz Napulja, gdje je za hrvatsko-ugarskog kralja obavio neku prevažnu diplomatsku misiju, ubijen je u razbojničkoj ‘sačekuši’. Perkin, prvi znani gradonačelnik, u svom prekratkom životu nije realizirao samo jednu ambiciju, nije osvojio plemičku titulu!

Izvor: ‘Priče o Zagrebu’, ‘Talijani u Zagrebu’ dr. Filipa Škiljana

Priredio: Oskar Arlant Poznati i nepoznati

 

 

Talijani koji su obilježili razvoj Kaptola i Gradeca od IX. do XIX.stoljeća

Talijani na brežuljku Kaptol

Prvi zapisani tragovi Talijana na teritoriju današnjeg Kaptola spominju se već u IX. st., a radi se o graditeljima koji su sudjelovali u izgradnji crkve na prostoru današnje katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetogStjepana. Od XIV.st. do danas puno je talijanskih umjetnika sudjelovalo u izgradnji i unutrašnjem uređenju katedrale, ali kako je sama crkva nekoliko puta tijekom povijesti stradavala i kako smo bili primorani ju renovirati, danas se ne mogu vidjeti vrhunska djela talijanskih umjetnika. Ono što je ostalo su: slike na svodovima i zidu sakristije iz druge polovice XIII. st.(djela talijanskih umjetnika koje je doveo biskup Timotej, a smatraju se najstarijim u sjevernoj Hrvatskoj),nadstrešje renesansne klupe (klecala) iz 1520.(djelo firentinskoga majstora Petra i zagrebačkih stolara), anđeo na baroknojmramornoj propovjedaonici(rad Giacoma Piazzete),kipovi na oltaru sv. Luke i na oltaruPosljednje Kristove večere iz početka XVIII. st.(djelaPaola Callala i Giacoma Piazzete iz Venecije) te barokni oltar Majke Božje iz 1778. (rad kipara Sebastijana Petruzzija).

Sačuvane su i freske iz XIV.st. u crkvi sv. Stjepana koja se nalazi unutar nadbiskupske palače. Freske prikazuju Kristov život, aoslikao ih je nepoznati talijanski umjetnik. Sa sigurnošću se može reći da je umjetnik bio učenik slikarske škole iz Riminija jer je koristio Giottovu tehniku oslikavanja zidne plohe, slikajući s najvišeg dijela prema nižem i dijeleći zid na kvadratne dijelove kako bi svaki kvadrat oslikao u jednom danu. Najočuvanija freska je Raspra u Rimu koja prikazuje židovske filozofe u klupama, jedne iza drugih. Zanimljivo je da u raspravi sudjeluju 2 bijesna sugovornika. Prvi je odbacio knjigu i razrezao haljinu na grudima, a drugi je poderao knjigu na koljenima. Taj neobičan prikaz u suprotnosti je s crkvenim naučavanjem koje kaže da su doktori zadivljeno slušali Krista. Ovo je rijetki prikaz odstupanja od crkvenih propisa u talijanskom slikarstvu toga vremena.

Do sada spomenuti Talijani su bili na privremenom radu u Kaptolu, ali ima i onih koji su se trajno naselili na prostoru današnje Vlaške ulice. Govorimo uglavnom o trgovcima koji se kasnije sele na obližnji brežuljak Gradec. Talijani su živjeli u današnjoj staroj Vlaškoj s trgovcima Mađarima, a ondašnje stanovništvo ih je nazivalo Vlasima i po tome je nazvana ulica. Neke od poznatih kaptolskih obitelji trgovaca su Frusnello, Pasarle, Buseto, Calcinelli i Rigoldo.

Talijani na brežuljku Gradec

Već u XIII. st. postoje pisani tragovi o venecijanskim trgovcima naseljenim na Gradecu, kasnije se javljaju i oni iz Firence. Trgovci i obrtnici iz Firence odigrali su važnu ulogu u formiranju prava građana jer su dolazili iz sredina u kojima je trgovina cvala i prema tome su jako dobro poznavali rimsko pravo koje su prenijeli gradu. Najznačajniji suci talijanskog podrijetla su: Gyan Boncarnissa de Florencia, Franciscus de Boncarnissa, Luca Borniola, Chun de Lorencia, Rugerie de Florencia, Pero Angeli, Antonius i Martin Renis, Gyaninus Bon.

Prvi talijanski doseljenici su bili uglavnom trgovci ili liječnici- ljekarnici, ali zabilježeni su i krznari, postolari, tesari i graditelji. Najistaknutiji trgovci talijanskog podrijetla su: Comes Perchinus(predstojnik zagrebačke kovnice novca u XIII. st. i trgovac luksuznom robom), Jacomeli, Renis i Chun. Antunu Renisu je općina 1887. godine dala mjesto štacuna blizu kamenitih vrata za vjernu službu općini (bio je jurat i u magistratu u latinskoj skupini).

Najstariji dokument o začetku zagrebačkog ljekarništva datira iz 1355. godine. Riječ je o parnici između ljekarnika Jacobusa apothecariusa i zagrebačkog krznara Nikole. Nikola je tvrdio da žena s kojom Jacobus živi nije njegova zakonita žena. Svjedocima je Jacobus dokazao da to nije istina i Nikola mu je trebao platiti odštetu zbog klevete. Smatra se da je Jacobus bio doseljenik iz Italije. Do XV. stoljeća ovim „obrtom” bavili su se mahom stranci sa zapada, ponajviše iz Italije. 1399. godine spominje se ljekarnik Nicolò Alighieri, Danteov praunuk koji se oženio ovdje i živio i radio kao ljekarnik. Razloge njegovog preseljenja otkriva njegov otac Bernardo u pismu poslanom sinu te godine. On je radio u ljekarni K crnom orlu u Kamenitoj ulici. To je bio prvi i jedini dodir nekog pripadnika Danteove obitelji s ljudima izvan granica Italije. Donio je prvu neposrednu vijest o piscu Božanstvene komedije. Zanimljivo je da je prva ljekarna na susjednom brežuljku otvorena tek dvjestotinjak godina kasnije. Najzvučniji ljekarnik s Kaptola bio je Jakobus Gasparini, rođen u Švicarskoj, bio je među prvim senatorima u gradu, gradski sudac i dodjeljivane su mu brojne počasti, a s druge strane bio je jako korumpirana osoba koja je falsificirala dokumente. Na Kaptolu su djelovali  i ljekarnici Jakov Gasparini mlađi i Ivan Petro.

Talijani su se u povijesti istaknuli kao vrhunski poduzetnici zato ne čudi da su prvi kupalištari bili Talijani. Na potoku Medveščak Masie Biondo(ili Blondo) iz Venecije 1344. je otvorio prvo javno kupalište. Zanimljiv Talijan u povijesti je gradski istražitelj Đuro Porta, koji je započeo veliki progon vještica 1698. godine. Prije svakog suđenja vodio jeispitivanja i sa svojim metodama mučenja izmamljivao najfantastičnija priznanja. U četrdesetak slučajeva s više od dvjesto osumnjičenika niti jedan nije završio oslobađanjem od optužbe. Većini su presude bile spaljivanje na lomači, a za ostale nema pouzdanih podataka. Njegov rad je završio 1704. godine.

Koliko su Talijani bili važni građani dokazuje činjenica da i danas postoji Mletačka ulica u kojoj su živjeli venecijanski trgovci te da glavna crkva na Gradecu nosi ime sv. Marka ujedno zaštitnika Venecije. Prema usmenoj predaji upravo su mletački trgovci dali ime trgu i crkvi, financirali su početak gradnje crkve i sudjelovali u samoj gradnji (Antun Macetti, Bartol Macetti i Macchiedo). Antun Macetti je u XVII. st. sagradio i isusovački samostan koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća preuređen u današnje Klovićeve dvore.

Vrlo važan graditelj u XIX. st. bio je Antun Cragnolini iz Gemone koji je između ostalog izgradio kazališnu zgradu 1833. godine na Gradecu (današnja gradska vijećnica) za Kristofora Stankovića, gradskog trgovca koji je dobio veliku svotu novca na bečkoj lutriji i odlučio sagraditi kazalište. Kazališna zgrada imala je pozornicu, gledalište s tri kata loža i plesnu dvoranu s galerijom, a primala je 700 posjetitelja. Isti arhitekt je nadogradio na susjednoj palači Oršić drugi kat. Ove dvije palače su konačno spojene 1897. godine za potrebe gradske vijećnice. Ostali važni graditelji koji su djelovali na Gradecu su: M. Faleschini, Silvestar Donati i Ivan Usolini.

Važno djelo je ostavila i obitelj Quadrio iz Milana u crkvi sv. Katarine. Radionica Antuna Josepha Quadrija je tijekom trinaest godina štukom ukrašavala svod crkve i naslikane zidne slike s prizorima iz života sv. Katarine i slike dvanaest apostola. Upravo ove štukature čine crkvu sv. Katarine najljepšom u Zagrebu. Francesco Robba iz Venecije je u XVIII. st izveo mramorni oltar u Kapeli sv. Ignacija Loyolskoga i oltar bl. Djevice Lauretanske u istoj crkvi. Prema nekim podacima on je i pokopan u kripti crkve pošto je umro u Zagrebu kada je došao raditi oltare u katedrali.

Da su Talijani bili integriranim dijelom društva dokazuje činjenica da se često u povijesti spominju u učestalim bitkama Gradeca i Kaptola. Jedna od bitaka predvođena Talijanima dogodila se 17.12.1396. godine. Tada su građani Gradeca pod vodstvom suca Marka i dvojice uglednih trgovaca Kuna i Rogeria iz Firence krenuli u osvetnički napad na svoje susjede ogorčeni zbog činjenice da su kanonici napadali seljake i otimali im imovinu neprestano u posljednjih dvadesetak godina. Kun i Rogerio su bili u kraljevskoj službi, ali ujedno i trgovci što je vrlo čudno jer je u to doba bilo neobično spajati vojnički i trgovački posao. Smatra se da su se oni jako dobrom materijalnom podlogom izdigli do prvih časti u gradu, ali to ne mijenja činjenicu da su pomogli u obrani Gradeca. Sukob je prestao na Novu godinu nakon što su na Silvestrovo kanonici nasrnuli na gradsko groblje kod crkve sv. Margarete na današnjem Cvjetnom trgu, iskopali su i rasuli kosti pokojnika po poljima i potoku.

Nakon XIX. st. nije više bitna toliko narodnost koliko status u društvu i tada se „nepoznati” ugledni  Talijani često žene za kasnije poznate žene.  Marija Ružička Strozzi poznata operna pjevačica je bila udana za markiza Ferdinanda de Strozzijapotomka stare firentinske obitelji s kojim je imala osmero djece među kojima Titu Strozzija i Maju Strozzi Pečić, a unuk joj je bio Boris Papadopulo. Klotilda Buratti rođ. Vranyczany Dobrinović udala se za pripadnika jedne od najstarijih venecijanskih plemićkih obitelji Buratti. Zahvaljujući njoj Zagreb je dobio prvu plesnu školu 1859. godine kad je brižni otac u Zagreb pozvao talijanskog i baletnog majstora Pietra Coronellija za svoju kćer, a koji je kasnije otvorio školu.Klotilda je poklonila palaču Dverce gradu Zagrebu. Palaču je sagradio Antun Macetti za sebe i suprugu Lukreziju Donati, ali završni dodir je dala Klotilda koja ju je obnovila, dogradila i stavila svoj obiteljski grb na ulaz. Danas se palača koristi u reprezentativne svrhe.

Marina Kostenjak

 

Apoteka Danteovog praunuka

Apoteka Danteovog praunuka

 

 

 

 

 

 

Palača dverce

Palača Dverce